Posmatrajući istorijski razvoj oralne implantologije od prvih pokušaja, do skora o tome se nije mnogo razmišljalo, koliko je povratak sigurnog i blistavog osmeha i smejanja, omogućen implantacijom, od uticaja na psihofizičko zdravlje čoveka, koji je oslobođen straha da će mu klimave proteze prilikom smejanja ispasti iz usta. Koliko je uskraćivanje smejanja, a pogotovo gubljenje sigurnosti izraza grohotnim smejanjem od uticaja na procese starenja ima više naučnih potvrda. Nauka o starenju možda još nije dovoljno sazrela, ali se može kazati da je preležala dečije bolesti i na dobrom je putu  da donese nova saznanja  o kojim se nekada razmišljalo u okvirima naučne fantastike. Istina,  oralna implantologija je dugo, kada su u pitanju naučna potvrđivanja, tapkala u mestu, bilo je nezamislivo da se razmišljlo o povratku osmeha implantcijom. Ali za njen iskorak može se kazati da je bio himalajskim skokovima, tako da se danas takođe može postaviti i pitanje: da li se ugradnjom implantata podmlađuju tkiva koja ga okružuju?

Sigurno se može tvrditi da se ugradnjom implantata uspostavlja neka od prekinutih fizioloških procesa vilične kosti, a ugradnjom implantata u alveolarnu kost, usporava se njen materijalni gubitak, odnosno resorpciju alveolarnih grebenova. Stavljajući ponovo u funkciju  koštane ćelije osteoblaste i osteoklaste, kao i ćelije mekih tkiva, koje su izgubile funkciju kada ih je napustio prirodni zub, ako se ne može kazati da su time zaustavljeni degenerativni procesi, sa aspekta naučnih potvrda, može se kazati da su znatno usporeni. Kost je ponovo pod fiziološkim stresom koji stimuliše njen rad na svim nivoima. Ugradnjom implantata može se kazati da je  pacijent podmlađen  i da mu je ponuđeno „nešto“, između ostalog i povratak sigurnog i blistavog osmeha, za razliku od raznih „eliksira mladosti“ koji su nudili samo“ništa“.Kost je bila podvrgunuta  ponudi fiziološkom stresu, ali pacijent je oslobođen  onog drugog, patološkog stresa, koji ga brže i dublje uvodi u starost.

Stres je, uostalom  bolest našeg doba koji sa sobom nosi povišen krvni pritisak, srčane tegobe, čir na želudcu i na duodenumu, nemir i nesanicu, a sve ovo ugrožava čovekovo zdravlje.

Eminentni američki naučnik profesor dr Dušan Kosović, psihijatar i psihoanalitičar napisao je najviše knjiga  u svetu o stresu koje su prevedene na više jezika-čak na japanski i kineski jezik. On u svojim radovima ističe važnost smejanja  kao antistresnu terapiju. U svojim istraživanjima pratio je pacijente koji zbog  nedostatka ili ružnih zuba nisu želeli da se grohotom nasmeju i ustanovio je da su lakše padali u depresiju. Takođe ističe se kako iz načina i kvaliteta osmeha zaključuje o stanju bolesnika i njegovim nevoljama.

Posmatrajući pacijente koji su bili bezubi zaključio je da su ispoljavali izraženije simptome depresivnog stanja. Pacijenti koji su klimave nekomfone proteze zamenili stabilnim fiksnim nadoknadama na implantatima, zaključio je, da je njihov osmeh bitno izmenjen u odnosu na raniji i da je tok oporavka psiholabilnih osoba tekao mnogo brže. Isto tako, grupe pacijenata kojima je ponovo omogućen grohotan smeh, daleko manje su ispoljavali simptome stresa što je znatno poboljšalo kvalitet njihovog života.

I dr Rubinstejn u knjizi „Psihosomatika smeha“ zaključuje da smeh, bez pogovora, poboljšava kvalitet života što je i te kako važno i blagotvorno. Čak se u psihoterapiji naglašava višestruka korist i poželjnost smeha. Smeh se koristi u individualnom i grupnom terapijskom postupku, a čak nekoliko terapijskih tehnika zasnovano je na smehu. Naglasak je na pacijentovom kreativnijem, slobodnijem i spontanijem izražavanju putem smeha.

Proučavajući ovu problematiku, autor ovih redova u cilju održavanja dobrog zdravlja upućuje na sledeće: dakle ljudi, smejte se što češće i što više, sami, u društvu, na skoro svim mestima i u skoro svim situacijama. Smeh izaziva u nama prijatna osećanja, dobijamo utisak da se zabavljamo, zaboravljamo trenutne brige, ulepšavamo bar na trenutak svakodnevnicu, fokusiramo se na taj trenutak i osećamo se lepše i prijatnije u odnosu na trenutke pre smeha. Zdrav i grohotan smeh uvek predpostavlja prenošenje prijatnog osećanja na sagovornika i sredinu. Treba naglasiti, da se smeh ne može odvojiti od ličnosti. Smeh izrasta, modifikuje i menja se zajedno sa ličnošću. Smeh je jedna od najtraženijih, najcenjenijih i najvažnijih ljudskih ekspresija. Uvek su u društvu nasmejane, raspoložene osobe omiljene i poželjne. One su i lepše i privlačnije, a izgledaju i inteligentnije, upravo zato, što je zdrav smeh jedan od dobrih pokazatelja  višeg intelektualnog nivoa putem brzog kreiranja metafora u cilju duhovitosti. Smeh je istinska mentalna terapija koja čoveka, ali i njegovu okolinu, oslobađa stresa, štiti i razvija ličnost, leči, unapređuje mišljenje, komunicira, i na najlepši način oslobađa. Autor ovih redova za vreme šestomesečnog usavršavanja  u Tokiju zapazo je da se Japanci uče veštini smejanja što se koristi kao poželjan vid u komunikaciji. Sve ovo govori, koliko se ugradnjom implantata u jednoj uskoj regiji čovječijeg organizma uvećava i kvalitet života, manifestovan sigurnim i grohotnim osmehom. Osmeh prilikom upoznavanja otvara mnoga vrata, osmeh koji odražava nelagodnost zbog napravljene greške umanjuje njenu težinu, dok osmeh izvinjenja doprinosu i rešavanju nesporazuma. Otuda i ona narodna: „Medena i nasmejana usta, i gvozdena vrata otvaraju!“

Na kraju jedna kineska poslovica glasi:“ Dan bez osmeha i smejanja, izgubljen je dan!“

prethodna sledeća