Ugradnja implantata

KADA JE OPRAVDANA UGRADNJA IMPLANTATA
Moj odgovor na ovo pitanje prije dvadeset i više godina znatno se razlikovao od odgovora danas.
Posmatrajući istorijski razvoj oralne implantologije, počev od vremena plemena Inka i Maja, kada se na razne načine pokušavalo nadoknaditi prirodni izgubljeni zub, dolazi se do zaključka da implantologija nije proizašla iz estetskih, već isključivo iz funkcionalnih pobuda - da bi čovek bolje žvakao hranu. To uverenje sam dugo zastupao, jer implantologija pre trideset godina kada sam počeo prve korake i ugradio prve implantate nije nudila ništa dalje. Često puta ponavljam da su i moje pobude da sakupim hrabrosti i znanja da ugradim prve implantate i da najduži period svoje karijere posvetim implantologiji, počele od želje kako poboljšati funkciju totalnih proteza koje su najčešće šetale po ustima pacijenata. U prvom redu, najveći izazov bio je, kako stabilizovati donju totalnu protezu problematičnu za mnoge iskusne stomatologe protetičare i njihove pacijente.
Situacija kod donje totalne bezubosti donosi brojne probleme. Kod preranog gubitka zuba u donjoj vilici dolazi do uvećanja jezika - makroglosije što izuzetno nepovoljno utiče na stabilnost donje totalne proteze, naročito izražene prilikom govora i žvakanja hrane. U većem procentu donje totalne proteze boravile su po džepovima i tašnama, nego u ustima. Odatle je počelo sve, funkcija je primama, a estetika, smatralo se koliko se može postići. I zaista nije se moglo mnogo u estetskoj kreaciji ostvariti. Međutim, implantologija od kako je prestala da bude rutinska veština pojedinaca entuzijasta, preobražena u nauku, razvija se neslućenom brzinom, tako da smo i mi, koji smo više decenija u tom poslu nismo u stanju da pratimo njen munjeviti razvoj. Nekada, da bih ublažio napade kolega, koji nisu poznavali tadašnji domet oralne implantologije, a samim tim nisu mogli predviđati ni njenu budućnost isticao sam da prirodan i zdrav zub ne mogu zameniti ni najsavremeniji implantati.
Međutim, kako je razvoj implantologije, sa naučnom podrškom iskoračio himalajskim skokovima, danas mnogim rešenjima prilazim podjednako iz estetskih i funkcionalnih  razloga,  žrtvujući,  čak,  ako je potrebno  i  prirodan zub, jer njegov opstanak remetio bi planiranu kreaciju kako bi postigli puni estetski efekat i ispunili biomehaničke zahteve.
Pitam se, koji savremeni protetičar danas razmišlja kod izgubljenog pojedinačnog zuba, bilo u gornjoj ili donjoj vilici, da brusi dva zdrava, da bi nadoknadio jedan? Istina, i danas u praksi srećemo pacijente sa takozvanim „ apendiksom", svojevrsnom polugom na jednoj tačci oslonca-šarniru, koji će prije ili kasnije opteretiti rasklimati zub nosač zbog prijema sila žvakanja i njihovog neravnomjernog razlaganja. I danas ima stomatologa koji gubitak jednog zuba rešavaju takozvanim pokretnim akrilatnim „žabicama", čime unakazuju pacijenta i struku. Imlantologija je dans toliko daleko pošla da baš u takvim slučajevima postižemo izvanredne estetske efekte.
Ukoliko je ispoštovana procedura i protokol, od hirurgije do korektno izvedene protetike, budućnost takvog implantata karakteriše dugotrajan boravak u kosti.
Sva ovakva moja razmišljanja proizašla iz prakse i dugogodišnjeg iskusta potrebna su studentima i budućim implantolozima da bi izvlačili zaključke i koristi. Iz mojih iskustvenih saznanja može se izvući i jedan drugi, vrlo bitan zaključak. Od pacijenta se strpljivim objašnjenjem šta dobija ugradnjom implantata, mora napraviti dobar saradnik u ostvarenju zajedničkog cilja. Pacijentu se pre implantacije moraju pojasniti mnoge stručne nejasnoće. Mora mu se objasniti kako funkcioniše prirodan zub, a kako njegov naslednik - implantat.
Prirodni zubi učvršćeni su u viličnu kost, u čašicu koju nazivamo alveolom u koju je smešten koren zuba koji sa kosti povezuje membransko vlaknasto tkivo, takozvani paradoncijum. Preko paradoncijuma, zub je povezan sa kosti preko koje se ishranjuje. Druga funkcija paradentalnog tkiva - ligamenta, jeste uloga amortizacije - prijema i razlaganja sila žvakanja, što kod implantata nedostaje.
Zahvaljujući paradentalnom vezivnom tkivu, prirodan zub usidren je u zubnu čašicu - alveolu, isto tako kao što je zdravo stablo usidreno preko korenova u zemlju. Ukoliko iz bilo kog razloga dođe do obolenja korenova stabla, stablo će se osušiti i mora se poseći. To isto dešava se kod zuba, ukoliko dođe do propadanja njegovog potpornog aparata - paradoncijuma koji drži zub za kost taj zub biće izgubljen.
Propadanje vezivnog tkiva - paradoncijuma uslovljeno je mnogim faktorima, zbog čega dolazi do gubitka zuba. Prostor, odnosno deo kosti gde je bio zub počinje da gubi funkciju uslovljavajući gubitak kosti koji nazivamo viličnom atrofijom ili resorpcijom.

sledeća